Nakon susreta Hrvatske i Češke i nastupa Tomislava Bralić i Klape Intrade, teren zagrebačke Arena okupirali su oni koji su pisali najsvjetlije stranice hrvatske rukometne povijesti, okupirali su osvajači 16 medalja s Olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava.
Budući da nikada do sada nije bilo organiziranog oproštaja ni jednog od hrvatskih rukometnih velikana, Hrvatski rukometni savez želio je svima onima koji su osvojili neku od 16 medalja s velikih natjecanja još jednom, makar simbolično izlaskom na teren Arene i zlatnom plaketom, zahvaliti te im dati do znanja da cijeni i poštuje njihova ostvarenja. A idealnije prilike od ove,nakon osvajanja svjetskog srebra gotovo da nije bilo.
Na listi osvajača medalja tako se našlo čak 168 imena, rukometašica, rukometaša, izbornika, trenera, liječnika, fizioterapeuta, tehnika i svih drugih službi koje su dale svoj obol nekom od tih veličanstvenih uspjeha. Naravno da nisu svi mogli stići u Zagreb. Dio njih nažalost nas je prerano napustio, neki su bili zauzeti poslovnim ili obiteljskim obvezama, neke su stigle godine i bolesti. Ali brojka od 105 njih koji su bili dio ove svečanosti dovoljno je impresivna i svjedoči o nevjerojatnoj snazi hrvatskog rukometa.
Svi oni bili su smješteni zajedno na jednom sektor Arene pa su imali jedinstvenu priliku da se vide i prisjete svojih rukometnih dana, velikih utakmica, suza radosnica, ali i povremene tuge jer nisu uspjeli osvojili zlato, već samo srebro ili broncu.
Zlatne plakete osvajačima medalja uručivali su Ministar turizma i sporta Tonči Glavina kao izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Tomislav Grahovac, Glavni tajnik HRS-a Damir Poljak i član Upravnog odbora HRS-a Krešimir Renzo Prosoli.
Da bi lakše i jednostavnije omogućili svima da prate tu jedinstvenu svečanost u hrvatskom sportu, jer ne sjećamo se da je to bilo tko napravio, dobitnike medalja podijeli smo u nekoliko generacija. Tako su prvi na pozornicu izašli oni koji su bili dio generacija koje su osvajale medalje od 1994. do 2004. godine, a to znači broncu na EP 1994. u Portugalu, svjetsko srebro 1995. na Islandu pa olimpijsko zlato u Atlanti 1996., odnosno svjetsko zlato u Portugalu, i kao vrhunac novo olimpijsko zlat u Ateni 2004. godine.
Iz tih generacija s nama su bili: Vladimr Jelčić, Irfan Smailagić, Ivica Obrvan, Zvonimir Bilić, Nenad Kljaić, Istok Puc (pok., plaketu primio sin Borut Puc), Darko Franović, Vlado Šola, Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Zlatko Saračević (pok., plaketu preuzeo prijatelj Damir Kajba), Zdravko Zovko, Damir Suman, Ratko Balenović, Božidar Jović, Tomislav Farkaš, Zlatko Lukić (pok., plaketu preuzeo sin Tomislav Lukić), Stanislav Peharec, Valner Franković, Zoran Mikulić, Vladimir Šujster, Josip Guberina, Miraz Džomba, Nikša Kaleb, Blaženko Lacković (plaketu preuzeo sin Luka Lacković) Mario Kelentrić (plaketu preuzela kćer Leonarda Kelentrić), Goran Šprem, Igor Vori, Vedran Zrnić, dr. Josip Feldbauer, Davor Urek.
Nakon toga na red su došle generacije onih koji su bili na pobjedničkim postoljima od 2005. do 2013. godine, a to drugim riječima znači osvajači europskog srebra 2008., svjetskog srebra 2009., europskog srebra 2010., europske bronce 2012., olimpijske bronce 2012. i svjetskog srebra 2013. godine.
U toj skupini rukometaša bili su: Zoran Jeftić, Vjenceslav Somić, Dragan Jerković, Josip Valčić, Ivan Čupić, Mateo Hrvatin, Jakov Gojun, Damir Kajba, Vedran Mataija, Damir Bićanić, prof. Vladimir Canjuga, Ivan Ninčević, Željko Babić, dr. Tomislav Kukin, dr. Tomislav Madžar, Filip Ivić, Stipe Mandalinić, Marino Marić, Lovro Šprem i Goran Krušelj.
Kao treći po redu došli su rukometaši i rukometašice koji su osvojili medalje na Europskom prvenstvu 2016. godine i to broncu, europsko srebro 2020. godine u Norveškoj, prvu i jedinu žensku medalju na europskom prvenstvu u Danskoj 2020. I to je bila bronca. Tu su na pozornicu Arene izašli: Ivan Stevanović, Krešimir Kozina, Antonio Kovačević, Tomica Madjerčić, Vlado Matanović, prof. Miljenko Rak, Filip Šimunović pa onda „Kraljice šoka“ Lucija Bešen, Ana Debelić, Tena Japundža ,Dora Kalaus Žulj, Dora Krsnik, Josipa Mamić, Kristina Prkačin, Andrea Šimara, Marijeta Vidak – Šarlija, Nenad Šoštarić, Matija Bilušić, Vesna Hodić i Ljerka Vresk.
I za kraj, kao veliko finale, kroz špalir volontera prošli su osvajači svjetskog srebra 2025. godine. A to su bili: Dominik Kuzmanović, Matija Špikić, David Mandić, Marin Jelinić, Zvonimir Srna, Tin Lučin, Marko Mamić, Luka Cindrić, Ivano Pavlović, Ivan Martinović, Luka Lovre Klarica, Mateo Maraš, Mario Šoštarić, Filip Glavaš, Veron Načinović, Marin Šipić, Josip Šimić, Leon Šušnja, Lovro Mihić, Dagur Sigurdsson, Denis Špoljarić, Valter Matošević, Šime Tomašević, Željko Kercel, Josip Režić, Saša Matječić, dr. Krešimir Rotim, dr. Domagoj Gajski, Ivica Udovičić, Ivica Maraš, Zdravko Miriliović i Zoran Čulk.
